Solinski front
Solunski front u Prvom svetskom ratu je nastao kao pokušaj Saveznika da pomognu Srbiji u jesen 1915. protiv združenog napada Nemačke, Austrougarske i Bugarske. Ekspedicija je došla prekasno i u nedovoljnom broju da spreči pad Srbije, a ekspedicija je bila otežana unutrašnjom političkom krizom u Grčkoj (Nacionalna šizma). Na kraju je stvoren stabilan front, koji se prostirao od albanske obale Jadranskog mora do reke Strume, u kom su se međunarodne savezničke snage borile sa Centralnim silama. Solunski front je ostao prilično stabilan, uprkos lokalnim akcijama, sve do velike savezničke ofanzive 14. septembra 1918, koja je rezultovala kapitulacijom Bugarske i oslobođenjem Srbije. Poginuli vojnici na frontu su sahranjeni u sklopu srpskog vojničkog groblja na Zejtinliku u Solunu.
Oporavak srpske vojske
Mojkovacka bitka
To je bila posljednja bitka samostalne crnogorske drzave, labudova pjesma crnogorske slave i zanosa, iskreno i fanaticno pregnuce spasavanja onesposobljene saveznicke srpske vojske i ocajnicki pokusaj samospasavanja, bitka iz ocaja i inata, bitka za vojnicku cast i ljudsko dostojanstvo. To je bio najvisi domet crnogorskog vitestva i najveci izraz crnogorskog donkihotizma. Samoubilacki pokusaj odbrane sopstvenog opstanka, naroda i drzave
Crnogorska Troja
U ISTORIJI crnogorskog ratovanja i za slobodu „borbe neprestane", Mojkovackoj bici po mnogo cemu pripada posebno mjesto. Sudbinski urezana u svijest naroda ona sve vise biva legenda, a sve manje istorija, izmedju mita i stvarnosti, a njeni vitezovi, crnogorski mucenici, s trnovim vijencem u oreolu slave.
Istina, u nekoliko drzavnih formi, kroz koje je Crna Gora prosla, ta bitka je bila na neki nacin prokazana i precutana, cak i u drzavi za koju je zrtvovana crnogorska vojska - Kraljevini SHS, kasnije Kraljevini Jugoslaviji, sve do 1940. godine kada je obiljezena u organizaciji Sokolskog saveza. Kasnije je podignut spomenik, ali sfinga te bitke i danas uzima danak, ne samo po mojkovackim gorama, nego i u nauci i u umjetnosti. U politici se postavlja „pitanje vlasnistva" nad tim istorijskim dogadjajima. A, sfinga se nece maci sve dok se o njoj ne kaze cijela istina. Do tada cemo dijeliti i otimati kosti nasih predaka koji su u njoj ucestvovali.
Istina, u potonje vrijeme Mojkovacka bitka je bila ne samo povod za svecarsko obiljezavanje jubileja, nego i predmet naucne i umjetnicke obrade. Osim narodnog eposa i narodnih pjesama i darovitih guslara, njome su se bavili naucnici na nekoliko naucnih skupova, sa kojih su objavljeni znacajni zbornici radova. Takodje, u drugoj polovini zavrsnog vijeka milenijuma, koji je minuo, objavljena su i neka vrijedna knjizevna djela koja su, prije istoricara, nanovo ukazala na znacaj, velicinu i tragicnost mojkovacke epopeje (R. Becirovic, M. Lalic, C. Sijaric, M. Đilas, Lj. Anđelić i J. Brković itd.).
Uz to, ona je bila motivacija i nekih likovnih stvaralaca.
Istoriografija je zadugo izbjegavala da se na kriticki, analiticko-sinteticki nacin pozabavi ovom temom. Pa, ipak, ova delikatna tema je otvorena izmedju dva svjetska rata. Kasnije je bila vise predmet uzgredne naucne obrade ili u okviru sirih istorijskih pregleda toga perioda.
Tek u posljednje vrijeme ovaj dogadjaj je dozivio cjelovitu istoriografsku, monografsku obradu. U tumacenju toka i sustine istorijskih dogadjaja uopste i toga posebno postignuti su znacajni rezultati i akumulirana su zamasna saznanja. Takodje, sakupljena je ne mala gradja i drugi istorijski izvori, mada su, zna se, neki zauvijek propali. Sklopljena je, ipak, realna i utemeljena slika o Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu i ucescu Crne Gore u ratnim operacijama na strani saveznika, utvrdjen je doprinos Crne Gore i crnogorske vojske opstoj pobjedi covjecanstva nad silama koje su htjele da ga pokore, ali i neshvatljiv odnos saveznika prema svojoj iskrenoj saveznici, narocito Srbiji, prema sudbini crnogorske drzave, naroda, vojske i dinastije.
Mojkovacka bitka je velika i tuzna pobjeda crnogorskog oruzja, morala i patriotizma, cojstva i junastva, ali i tragicne ironije sudbine.
Ona predstavlja i svojevrstan paradoks da je, ipak, slavna bitka ne samo pobjeda nego i poraz - da je pobjeda bila uzaludna. To je bila posljednja bitka samostalne crnogorske drzave, labudova pjesma crnogorske slave i zanosa, iskreno i fanaticno pregnuce spasavanja onesposobljene saveznicke srpske vojske i ocajnicki pokusaj samospasavanja, bitka iz ocaja i inata, bitka za vojnicku cast i ljudsko dostojanstvo. To je bio najvisi domet crnogorskog vitestva i najveci izraz crnogorskog donkihotizma. Samoubilacki pokusaj odbrane sopstvenog opstanka, naroda i drzave.
Dajuci posljednju odstupnicu, ne samo srpskoj vojsci, nego i svojoj ukupnoj povijesti, u surovim zimskim uslovima, uz uzasnu oskudicu i stradanja, crnogorska vojska ni slutila nije da je njena sudbina vec ranije rijesena, da je, kao izraz zahvalnosti, ostavljena sama, izdana i osramocena, prepustena svojoj zlehudoj sudbini i slomu, potpunom unistenju. Za nju, pobjednicku vojsku, bio je spremljen put poraza i sramote. Srpski politicki i vojni vrh, zajedno sa saveznicima, iza ledja, osudili su Crnu Goru na propast i kapitulaciju, da bi je kao opasnog rivala u projektovanom ujedinjenju eliminisali, podmuklo i cinicno.
Nauka je morala i konacno je rekla pravu istinu. Sa ove distance se jasno vidi kako se Mojkovac - crnogorski Termopilski klanac, pretvarao i pretvorio u crnogorsku troju - pobjeda u istorijski poraz i nestanak.
Ni crnogorski suveren, ni drzava, ni vojska, ni narod, nijesu mogli, zaslijepljeni zabludama i iluzijama, da osjete i vide ko, kad i kako im je unio drvenog trojanskog konja i u njemu zavjerenike sa Petrom Pesicem na celu, inace nacelnikom Crnogorske vrhovne komande. To je jedinstven slucaj da sef vrhovne vojne komande i dvije trecine njenog sastava budu strani drzavljani. Takva naivnost i bezrezervno povjerenje, preskupo su se osvetili ne samo crnogorskom suverenu Nikoli Prvom Petrovicu Njegosu, nego i njegovoj drzavi, vojsci i narodu. To je i njega i njegovu zemlju odvelo na put stradanja, cije se posljedice osjecaju sve do danas.
U nauci se postavlja pitanje odgovornosti i krivice za ono sto se desilo s Crnom Gorom, za najvece ponizenje u istoriji Crne Gore i njenog vjekovima „naoruzanog naroda". Uzroci crnogorske propasti pocetkom 1916. godine su brojni i razliciti, spoljasnji i unutrasnji, ali je sustina u opsesivnoj zelji Nikole Pasica i nastojanjima srpske vlade da uniste Crnu Goru kao samostalnu drzavu, da im u politickim igrama i kombinacijama, kao suparnik, ne bi stvarala probleme. Nestanak Crne Gore kao drzave bio je jedan od bitnih uslova za buduce ujedinjenje.
Osim spoljnog faktora, prije svega saveznika, cak i Rusije, koji su se zahvaljujuci uzasnoj srpskoj propagandi i raznim intrigama okrenuli protiv Crne Gore, srpske vlade regenta Aleksandra, Nikole Pasica i njegovih oficira u Crnogorskoj vrhovnoj komandi, najvecu odgovornost ipak snose crnogorski kralj Nikola, Skupstina, vlada, predsjednik vlade i ministar vojni, a posljednjih dana i nacelnik Crnogorske vrhovne komande, serdar divizijar Janko Vukotic i general Radomir Vesovic, kao ministar vojni, cija krivica je nesumnjiva u potonjim danima za vojni poraz i opsti slom koji nijesu nista konkretno preduzeli da spasu zemlju i vojsku od propasti.
Priroda ovoga teksta i ogranicenost prostora ne dozvoljavaju podrobnije bavljenje svim segmentima i aspektima ove slozene i delikatne teme iz novije crnogorske istorije. O toj drami „porazenih pobjednika" do sada je najcjelovitije, a bogami i najhrabrije, progovorio dr Aleksandar Drašković u svojoj monografiji „Mojkovačka bitka".
Inace, sama Mojkovacka bitka predstavlja samo zavrsnu fazu i potonji cin operativnih dejstava Crnogorske vojske u Sandzaku i tromjesecnih krvavih borbi koju je ona vodila protiv po svemu nadmocnijeg neprijatelja, osim po borbenom moralu. Stiteci svoje sjeverne granice, Crnogorska vojska je na ogromnom prostoru od Visegrada do Albanije bila jedina zastitnica srpskih trupa u povlacenju. U toj crnogorskoj tzv. Sandzackoj vojsci bilo je dvije trecine ukupnog sastava. Tako su voljom Crnogorske vrhovne komande, kojom su upravljali srpski oficiri, crnogorske jedinice bile razvucene na frontu dugom oko 500 kilometara. Nimalo slucajno i nepromisljeno.
Postavljajuci smisao odbrane Mojkovackih vrata, nakon prolaska glavnine srpskih trupa koje su se povlacile prema Albaniji, u nauci preovladava misljenje da tu bitku Crnogorci nijesu mogli izbjeci! Nju je nametnula austrougarska vojska koja je spremila opsezan konacni napad na sve crnogorske frontove (lovcenski, hercegovacki, sandzacki). Zato, zavrsni cin ove jedinstvene operacije nije bitka samo za spas srpske vojske nego i za spas sopstvenog obraza u beznadeznom polozaju u koji je crnogorsku vojsku stavila Vrhovna komanda koja joj je spremila opsti slom.
Lovcenski front je namjerno oslabljen, bez potrebnih odbrambenih priprema. Na njemu je bilo rasporedjeno oko 8.500 boraca, a na cijelom sandzackom frontu preko 30.000.
Mojkovacki pravac je bio uporisna tacka na tom frontu. Zato se iz strategijskih razloga morala dati odsudna bitka. Na mojkovacka vrata nasrnule su austrougarske snage, tzv. grupa generala Rajnela, ukupne jacine oko 14.000 vojnika.
Docekujuci brojnijeg i nadmocnijeg neprijatelja na mojkovackim polozajima, pod komandom serdara divizijara Janka Vukotica, proslavile su se Kolasinska brigada, bataljoni Uskocki i Drobnjacki, dva regrutska bataljona, Prva sandzacka divizija, Bjelopoljska brigada i Vasojevicki odred. Zavrsni cin Mojkovacke bitke odigrao se u bozicne dane 6. i 7. januara 1916. godine.
Kroz velika iskusenja, fanaticno, skoro samoubilacki, jurisali su Crnogorci na mocnog neprijatelja i pobijedili ga, uprkos velikim gubicima. Ali, pobjeda je bila uzaludna posto je opsti poraz vec ranije bio pripremljen. U opstoj konfuziji, ocaju, beznadju, posto su srpski oficiri ostavili Crnu Goru, Janko Vukotic je preuzeo komandu nad cijelom vojskom. Za cetiri dana, koliko mu je preostalo bilo do sloma nije nista mogao da ucini da spasi svoju vojsku povlacenjem prema Skadru. Kralj, kao hipnotisan i omadjijan, cinio je sve po planu srpskih oficira i odstupio sa predsjednikom vlade prema Italiji.
Zasto je tako postupio, (ne)istoricari isticu brojne razloge i vajkaju se „sta bi bilo da nije bilo" ili sipaju gorcinu i ijed na staroga kralja koji je nesumnjivo najodgovorniji za zlehudu sudbinu svoje drzave, vojske i naroda, ali ne i jedini. U vrtlogu stvaranja novoga poretka medju velikim silama, bratskoj zavjeri i izdaji - nije umio da se snadje.
Nepobijedjena crnogorska vojska dozivjela je najtezi poraz u istoriji Crne Gore, narod je ostao i bez drzave, i bez kralja, i bez imena crnogorskog.
Tako se crnogorska vojska, posljednji put u istoriji, pod svojim imenom, oduzila svima, a njoj niko. Sacuvala je obraz, ali ne i drzavu - a obraz je, kaze narod, iznad svega.
Neizbjezni poraz je stigao. Sudbina vojske je bila odlucena ali ne i naroda.
Stari kralj je mogao samo da jeca nad srusenim drzavnim zdanjem Crne Gore, kao stari Prijam nad Trojom, a Janko Vukotic kao rimski vojskovodja Marije, nad razvalinama Kartagine.
Medjutim, napustenoj i opustosenoj Crnoj Gori Duh Vremena je pomalo nedoknadjivao i nadoknadjuje ono sto je nezasluzeno izgubila
Milunka Savic
Kada je 1912 poceo Prvi balkanski rat, 23-godišnja Milunka Savić je odsekla kike, na glavu stavila šajkaču, obukla muške čakšire i seljački koporan i krenula u Beograd. U dobrovoljce se upisala kao Milun i već na Bregalnici dobila prvu medalju za hrabrost.
A kada su joj posle prvog ranjavanja otkopčali koporan i videli da je žensko, povratka više nije bilo. Do kraja rata srpska Jovanka Orleanka, kako su je prozvali, postala je najodlikovanija žena u istoriji ratovanja.
Polovinom 1918. Vrhovna komanda savezničkih armija naredila je da se pohvala junaštvu srpskog narednika Milunke Savić pročita pred strojem u stavu "mirno" svih jedinica Antante. Takva počast nije ukazana nijednom oficiru i generalu. Milunka Savić je jedina žena dobitnik francuskog ordena Ratni krst sa zlatnom palmom, a prilikom uručenja tog odlikovanja pred njom su u znak pozdrava spuštene zastave proslavljenih francuskih pukova iz bitaka kod Argoa, Liježa, Verdena i Marne. Odlikovanje joj je uručio komandant Solunskog fronta, general Franš d’Epere.
A kada su joj posle prvog ranjavanja otkopčali koporan i videli da je žensko, povratka više nije bilo. Do kraja rata srpska Jovanka Orleanka, kako su je prozvali, postala je najodlikovanija žena u istoriji ratovanja.
Polovinom 1918. Vrhovna komanda savezničkih armija naredila je da se pohvala junaštvu srpskog narednika Milunke Savić pročita pred strojem u stavu "mirno" svih jedinica Antante. Takva počast nije ukazana nijednom oficiru i generalu. Milunka Savić je jedina žena dobitnik francuskog ordena Ratni krst sa zlatnom palmom, a prilikom uručenja tog odlikovanja pred njom su u znak pozdrava spuštene zastave proslavljenih francuskih pukova iz bitaka kod Argoa, Liježa, Verdena i Marne. Odlikovanje joj je uručio komandant Solunskog fronta, general Franš d’Epere.
Proboj solunskog fronta i kraj rata
Počinje 14. septembra 1918. goine. Artiljerska priprema pešadijskog proboja, otvorena je snažna artiljerska vatra po neprijateljskim položajima, Bugarskim, Nemačkim, Austrougarskim. Ona je potrajala ceo dan. Cilj je bio da neprijatelju donese štetu, da se raznesu bunkeri, artiljerska mesta, da se olakša posao pešadiji.
14. septembar 1918. godine, pravi proboj Solunskog fronta, pešadije, u proboj kreću dve srpske divizije uz podršku druge dve srpske i dve francuske divizije. Već prvog dana se postižu veliki uspesi, i probijeno je 11 km fronta, drugi dan je širina proširena na 40km i time otpočinje slom centralnih sila na solunskom frontu. Potpuno se raspada linija fronta. Pod komandom Franša de Parea, francuskog generala, svih komanda. Srpski komandant je vojvoda Mišić. To sve dovelo je do toga da Bugarska kapitulira 26. septembra 1918. izbačena iz rata. Srbi idu nezadrživo dalje, velikom brzinom, toliko da francuzi ne stižu ni hranu da im dostave. 14. oktobra oslobodjen je Niš. 1. novembra oslobadjanje Beograda, Srbije! Srbija je bila na strani pobednika u prvom svetskom ratu. Za mesec i po dana predjeno 600km. Srpska vojska nije se zaustavila na granicama Srbije već prodire na Austrougrasku teritoriju, Vojvodina, Bosna i Hercegovina, izbija na more, sa ciljem da se ostvari ujedinjenje Jugoslavije. 3. novembra 1918. kapitulira Austrougarska. Zajedno sa vojnim porazom Austrougarska doživjava i potpuni politički slom. Raspala se, stvorena je Austrija, Madjarska, Čehoslovačka, deo Rumunije, Poljska. Južne zemlje su ušle u novostvorenu Jugoslaviju. Ovo je podstaklo zapad. Francuzi i Englezi uspevaju da probiju front, što dovodi do kapitulacije Nemačke 11. novembra 1918. i kraj prvog svetskog rata.
Stradala je Evropa pre svega. Pravi završetak bio je 28. juna 1919. kada je potpisan Versajski mirovni ugovor. U dvorcu Francuskog kralja kojim je formalno potpisan mirovni ugovor izmedju pobednika i gubitnika. Sadržaj versajskog mirovnog ugovora:
Jasan pobednik i gubitnik, cilj da ojača evropa, a oslabi, ponizi, kazni Nemačku koja je proglapšena za najvećeg krivca za rat. Nemačkoj je nametnuta obaveza plaćanja ratnih odšteta. 10 milijardi koje su morali da plate u roku od 70 – 80 godina. Nemačka armija je jako oslabila. Ne sme da poseduje više od 100.000 ljudi lakšeg naoružanja. Skoro sve im je oduzeto. Nemačkoj su oduzete i brojne teritorije.
Alzas Loren – vraćena Francuskoj, tu teritoriju nemci oduzeli u francusko – pruskom ratu.
Sudet – dat Čehoslovačkoj, tu živi oko 2 milona nemaca. Brojna nemačka manjina, našča se u sastavu Čehoslovačke, ali joj nije bila verna(zao Hitler želi da ih oslobodi).
Oblast zapadne Pruske – data Poljskoj ali Istočna Pruska ostaje u sastavu Nemačke bez granične povezanosti.
Sar i Rur – stavljene pod medjunarodnu upravu na period od 15 godina, tu se nalaze rudnici, fabrike, da bi se njihovom eksplatacijom isplaćivala ratna odšteta.
Rajnska oblast – demilitarizovana, tu nemci ne smeju da drže ni jednog vojnika, da bi se obezbedila Francuska.
Trebalo je da se spreči da dodje do sličnog rata, ali upravo to je posle dovelo do drugog svetskog rata. Nemci poniženi, osramoćeni, izazvalo je veliko slabljenje Nemačke i stvorena je pogodna atmosfera da postanu da niču ekstremne političke partije (kao što je Hitlerova).
1931. dolaskom Hitlera bune se protiv Versajskog mirovnog sporazuma i žele osvetnički rat, što dovodi do drugog svetskog rata.
14. septembar 1918. godine, pravi proboj Solunskog fronta, pešadije, u proboj kreću dve srpske divizije uz podršku druge dve srpske i dve francuske divizije. Već prvog dana se postižu veliki uspesi, i probijeno je 11 km fronta, drugi dan je širina proširena na 40km i time otpočinje slom centralnih sila na solunskom frontu. Potpuno se raspada linija fronta. Pod komandom Franša de Parea, francuskog generala, svih komanda. Srpski komandant je vojvoda Mišić. To sve dovelo je do toga da Bugarska kapitulira 26. septembra 1918. izbačena iz rata. Srbi idu nezadrživo dalje, velikom brzinom, toliko da francuzi ne stižu ni hranu da im dostave. 14. oktobra oslobodjen je Niš. 1. novembra oslobadjanje Beograda, Srbije! Srbija je bila na strani pobednika u prvom svetskom ratu. Za mesec i po dana predjeno 600km. Srpska vojska nije se zaustavila na granicama Srbije već prodire na Austrougrasku teritoriju, Vojvodina, Bosna i Hercegovina, izbija na more, sa ciljem da se ostvari ujedinjenje Jugoslavije. 3. novembra 1918. kapitulira Austrougarska. Zajedno sa vojnim porazom Austrougarska doživjava i potpuni politički slom. Raspala se, stvorena je Austrija, Madjarska, Čehoslovačka, deo Rumunije, Poljska. Južne zemlje su ušle u novostvorenu Jugoslaviju. Ovo je podstaklo zapad. Francuzi i Englezi uspevaju da probiju front, što dovodi do kapitulacije Nemačke 11. novembra 1918. i kraj prvog svetskog rata.
Stradala je Evropa pre svega. Pravi završetak bio je 28. juna 1919. kada je potpisan Versajski mirovni ugovor. U dvorcu Francuskog kralja kojim je formalno potpisan mirovni ugovor izmedju pobednika i gubitnika. Sadržaj versajskog mirovnog ugovora:
Jasan pobednik i gubitnik, cilj da ojača evropa, a oslabi, ponizi, kazni Nemačku koja je proglapšena za najvećeg krivca za rat. Nemačkoj je nametnuta obaveza plaćanja ratnih odšteta. 10 milijardi koje su morali da plate u roku od 70 – 80 godina. Nemačka armija je jako oslabila. Ne sme da poseduje više od 100.000 ljudi lakšeg naoružanja. Skoro sve im je oduzeto. Nemačkoj su oduzete i brojne teritorije.
Alzas Loren – vraćena Francuskoj, tu teritoriju nemci oduzeli u francusko – pruskom ratu.
Sudet – dat Čehoslovačkoj, tu živi oko 2 milona nemaca. Brojna nemačka manjina, našča se u sastavu Čehoslovačke, ali joj nije bila verna(zao Hitler želi da ih oslobodi).
Oblast zapadne Pruske – data Poljskoj ali Istočna Pruska ostaje u sastavu Nemačke bez granične povezanosti.
Sar i Rur – stavljene pod medjunarodnu upravu na period od 15 godina, tu se nalaze rudnici, fabrike, da bi se njihovom eksplatacijom isplaćivala ratna odšteta.
Rajnska oblast – demilitarizovana, tu nemci ne smeju da drže ni jednog vojnika, da bi se obezbedila Francuska.
Trebalo je da se spreči da dodje do sličnog rata, ali upravo to je posle dovelo do drugog svetskog rata. Nemci poniženi, osramoćeni, izazvalo je veliko slabljenje Nemačke i stvorena je pogodna atmosfera da postanu da niču ekstremne političke partije (kao što je Hitlerova).
1931. dolaskom Hitlera bune se protiv Versajskog mirovnog sporazuma i žele osvetnički rat, što dovodi do drugog svetskog rata.