Februarska revolucija
Ozračje je postajalo vse bolj napeto, konec februarja 1917 (10. marca po julijanskem koledarju, ki velja v Rusiji do leta 1918) v Petrogradu (v letih 1914-24, prej Sankt Petersburg) izbruhne stavka. Stavkajoči zahtevajo kruh, vojaki več nočejo vojne, policisti ki naj bi razbili stavko, pa so prehajali na stran upornikov. Politični upor je potekal pod geslom 'Dol car in vojna! Kruha!' Stavke so se razširile tudi na druga mesta. Konec februarja je car razpustil dumo (državni zbor v carski Rusiji), poslanci pa so naslednji dan ustanovili začasni komite.
Upor, ki se je pričel spontano, predvsem zaradi slabega položaja delavcev in kmetov v državi je postajal vedno bolj organiziran. Del levih poslancev in sindikalistov je vodil na novoustanovljen sovjet (delavsko predstavništvo). Sovjete so sestavljali predstavniki tovarn in vojaških enot, v naslednjih tednih so nastajali po vsej Rusiji. Sovjete so vodili menjševiki (struja v ruski socialni demokraciji, ki je ostala socialdemokratsko usmerjena), eseri (socialni revolucionarji, pripadniki srednjih slojev ruskega podeželja) in boljševiki (revolucionarno krilo, ki je po letu 1903 prevlada v ruski socialdemokratski stranki). Dejansko oblast pa je imel izvršni komite sovjetov.
Upor, ki se je pričel spontano, predvsem zaradi slabega položaja delavcev in kmetov v državi je postajal vedno bolj organiziran. Del levih poslancev in sindikalistov je vodil na novoustanovljen sovjet (delavsko predstavništvo). Sovjete so sestavljali predstavniki tovarn in vojaških enot, v naslednjih tednih so nastajali po vsej Rusiji. Sovjete so vodili menjševiki (struja v ruski socialni demokraciji, ki je ostala socialdemokratsko usmerjena), eseri (socialni revolucionarji, pripadniki srednjih slojev ruskega podeželja) in boljševiki (revolucionarno krilo, ki je po letu 1903 prevlada v ruski socialdemokratski stranki). Dejansko oblast pa je imel izvršni komite sovjetov.
Oktobarska revolucija
Dana 8. ožujka 1917. god. (23. veljače po starom kalendaru – Februarska revolucija) nemiri se pretvaraju u pobunu. Počelo je rušenje carskog apsolutizma i polufeudalnog sistema u Rusiji. U sljedeća dva dana postalo je jasno da je riječ o građanskoj revoluciji. Car raspušta Dumu, ali je dio poslanika formirao Privremeni izvršni odbor. 12. ožujka vojska otkazuje poslušnost i prelazi na stranu pobunjenika. Revolucionari zauzimaju Admiralitet, Zimski dvorac (Ermitaž), Petrovpavlovsku tvrđavu i uhićuju posljednje članove carske vlade. Izvršni odbor proglasio se privremenom vladom, a istovremeno se formirao Petrogradski sovjet od 250 članova koji je također želio djelovati kao vlada, pa je u Rusiji tako počelo razdoblje dvovlašća. 14. ožujka Privremena vlada dobija podršku u odnosu na Sovjet. Vladavinu je car povjerio bratu Mihajlu, ali je i on abdicirao, što su učinili i ostali članovi carske obitelji. Tako je poslije 4 stoljeća završeno carsko razdoblje u povijesti Rusije. Privremena vlada imala je vlast, s Aleksandrom Fjodorovičem Kerenskim kao najutjecajnijim članom, ali je stanje sve više išlo na ruku radikalnim boljševicima.
Privremena vlada nije uspela riješiti ekonomsku krizu u Rusiji. Boljševici su svoju priliku vidjeli u zahtjevu da Rusija odmah istupi iz rata. Ulice Petrograda 2. i 3. svibnja ponovo su bile poprište nemira, koji su zahvatili i Moskvu.
17. srpnja u Petrogradu je nakon pogubljenja carske obitelji na ulicama bilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Dolazilo je do sukoba između demonstranata i vladinih odreda. Nemirima se pridružuju i boljševici, a socijalist Kerenski s fronta dovlači vjerne jedinice i prelazi u protunapad.
Krstarica Aurora koja je označila početak revolucije Na svom četvrtom kongresu boljševici donose odluku o oružanom sukobu. Rujna 1917. god. njihov vođa, Vladimir Iljič Uljanov Lenjin razrađuje plan ustanka i metode osvajanja vlasti. »Crveni komesari« danonoćno urgiraju za prekid rata i potpisivanje separatnog mira s Njemačkom. Veći dio vojske bio je pod boljševičkom vlašću. Najaktivniji revolucionar bio je Lav Trocki. Ipak, dio vođa Boljševika (Kamenjev i Zinojev) nije bio za ustanak, ali je konačnu odluku ipak donio Lenjin.
7. studenog (25. listopada po starom kalendaru – oktobarska revolucija) počela je pobuna. Tada je bio zakazan »drugi sveruski kongres sovjeta«. Naoružani ustanici kreću u akciju još u zoru i zauzimaju najvažnije dijelove Petrograda. Otpora nije bilo, pa je grad već ujutro bio u rukama boljševika, Vlada je još uvijek držala Zimski dovrac. Kerenski je uzalud pokušavao prijeći u protunapad jer jedinice nisu izvršavale njegova naređenja. Krstarica »Aurora« odbija isploviti i usmjerava topove prema Zimskom dvorcu. Odlično pripremljeni ustanak donio je brzu pobjedu, praktično bez jednog pucnja. Tako je počela povijest komunizma u svjetskoj civilizaciji.
8. studenog 1917. god. Kongres Sovjeta prihvatio je da se do Ustavotvorne skupštine osnuje privremena vlada »radnika i seljaka«, pod nazivom «Sovjet narodnih komesara» (Sovnarkom), koji je bio sastavljen isključivo od boljševika. Predsjednik je bio Lenjin, komesar vanjskih poslova Trocki, a unutrašnjih Aleksej Ivanovič Rikov. Stvoren je i poseban odbor za pitanje nacionalnosti čiji je predsjednik bio Staljin, budući crveni imperator. Program ove vlade bio je utemeljen na Dekretima o miru i zemlji.
12. prosinca boljševici su poraženi na izborima, ali nisu ni pomišljali na predaju vlasti.
15. prosinca zaključeno je primirje s centralnim silama.
18. siječnja 1918. god. sastala se Ustavotvorna skupština u Tavričeskom dvorcu. Boljševčko rukovodstvo ubrzo je odlučilo da zabrani rad skupštini, pa je 19. siječnja donijet dekret o raspuštanju Ustavotvorne skupštine kojim se Sovjeti, kao klasne ustanove, proglašuju za one koji jedino mogu da pobjede otpor imućnih klasa i da postave temelje socijalističkom društvu.
Tako je boljševička vlast stala na noge, ali je uslijedio krvavi građanski rat. Veći broj viših carskih oficira ustao je protiv boljševika, a prvi su se počeli okupljati Kozaci u bazenu Dona. Sile Antante također su bile neprijateljski raspoložene prema novoj vlasti i razmišljalo se čak i o formiranju jednog korpusa koji bi otišao za Rusiju i služio kao jezgra okupljanja »bijelih«. To je podržao i Japan, ali predsjednik SADa Woodrow Wilson, u skladu sa svojim liberalnim načelima, nije dao svoju suglasnost pa se bez američke pomoći nije moglo ništa ozbiljnije poduzeti.
Siječnja 1918. god. stvorena je Crvena armija. Komandu nad vojskom preuzima Lav Trocki i do jeseni okuplja čitavih 800.000 vojnika s krajnjim ciljem od 3 milijuna.
3. ožujka 1918. god. nakon dugih pregovora pod teškim uvjetima zaključen je i mir u tvrđavi u Brest-Litovsku, čime je Lenjin vratio svoj dug prema Njemačkoj.
U travnju 1919. god. počelo je povlačenje francuskih i britanskih trupa iz Rusije. Do kraja srpnja svi gradovi zapadno od Urala pali su u ruke boljševika. General «bijelih» Denjikin kreće prema Moskvi u odlučujuću bitku i dolazi na 200 km od grada. 14. listopada Crvena armija kreće u protuudar. Poraze doživljavaju i Judenič i Kolčak, a Vrangel emigrira u Beograd. Zimi 1919.-1920. Crvena armija zauzima sve gradove u Sibiru. U ljeto 1920. god. ratuje se u Besarabiji i Ukrajini. Crvena armija nadire kroz Poljsku i dolazi do Varšave, ali je ne uspijeva osvojiti. Tijekom 1921. god. vođeni su povremeni sukobi. Lipnja 1922. Japanci se povlače s ruskog Dalekog istoka. Tako je težak i nemilosrdan građanski rat došao kraju, a oko 2 milijuna ljudi emigriralo je iz Rusije.
Privremena vlada nije uspela riješiti ekonomsku krizu u Rusiji. Boljševici su svoju priliku vidjeli u zahtjevu da Rusija odmah istupi iz rata. Ulice Petrograda 2. i 3. svibnja ponovo su bile poprište nemira, koji su zahvatili i Moskvu.
17. srpnja u Petrogradu je nakon pogubljenja carske obitelji na ulicama bilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Dolazilo je do sukoba između demonstranata i vladinih odreda. Nemirima se pridružuju i boljševici, a socijalist Kerenski s fronta dovlači vjerne jedinice i prelazi u protunapad.
Krstarica Aurora koja je označila početak revolucije Na svom četvrtom kongresu boljševici donose odluku o oružanom sukobu. Rujna 1917. god. njihov vođa, Vladimir Iljič Uljanov Lenjin razrađuje plan ustanka i metode osvajanja vlasti. »Crveni komesari« danonoćno urgiraju za prekid rata i potpisivanje separatnog mira s Njemačkom. Veći dio vojske bio je pod boljševičkom vlašću. Najaktivniji revolucionar bio je Lav Trocki. Ipak, dio vođa Boljševika (Kamenjev i Zinojev) nije bio za ustanak, ali je konačnu odluku ipak donio Lenjin.
7. studenog (25. listopada po starom kalendaru – oktobarska revolucija) počela je pobuna. Tada je bio zakazan »drugi sveruski kongres sovjeta«. Naoružani ustanici kreću u akciju još u zoru i zauzimaju najvažnije dijelove Petrograda. Otpora nije bilo, pa je grad već ujutro bio u rukama boljševika, Vlada je još uvijek držala Zimski dovrac. Kerenski je uzalud pokušavao prijeći u protunapad jer jedinice nisu izvršavale njegova naređenja. Krstarica »Aurora« odbija isploviti i usmjerava topove prema Zimskom dvorcu. Odlično pripremljeni ustanak donio je brzu pobjedu, praktično bez jednog pucnja. Tako je počela povijest komunizma u svjetskoj civilizaciji.
8. studenog 1917. god. Kongres Sovjeta prihvatio je da se do Ustavotvorne skupštine osnuje privremena vlada »radnika i seljaka«, pod nazivom «Sovjet narodnih komesara» (Sovnarkom), koji je bio sastavljen isključivo od boljševika. Predsjednik je bio Lenjin, komesar vanjskih poslova Trocki, a unutrašnjih Aleksej Ivanovič Rikov. Stvoren je i poseban odbor za pitanje nacionalnosti čiji je predsjednik bio Staljin, budući crveni imperator. Program ove vlade bio je utemeljen na Dekretima o miru i zemlji.
12. prosinca boljševici su poraženi na izborima, ali nisu ni pomišljali na predaju vlasti.
15. prosinca zaključeno je primirje s centralnim silama.
18. siječnja 1918. god. sastala se Ustavotvorna skupština u Tavričeskom dvorcu. Boljševčko rukovodstvo ubrzo je odlučilo da zabrani rad skupštini, pa je 19. siječnja donijet dekret o raspuštanju Ustavotvorne skupštine kojim se Sovjeti, kao klasne ustanove, proglašuju za one koji jedino mogu da pobjede otpor imućnih klasa i da postave temelje socijalističkom društvu.
Tako je boljševička vlast stala na noge, ali je uslijedio krvavi građanski rat. Veći broj viših carskih oficira ustao je protiv boljševika, a prvi su se počeli okupljati Kozaci u bazenu Dona. Sile Antante također su bile neprijateljski raspoložene prema novoj vlasti i razmišljalo se čak i o formiranju jednog korpusa koji bi otišao za Rusiju i služio kao jezgra okupljanja »bijelih«. To je podržao i Japan, ali predsjednik SADa Woodrow Wilson, u skladu sa svojim liberalnim načelima, nije dao svoju suglasnost pa se bez američke pomoći nije moglo ništa ozbiljnije poduzeti.
Siječnja 1918. god. stvorena je Crvena armija. Komandu nad vojskom preuzima Lav Trocki i do jeseni okuplja čitavih 800.000 vojnika s krajnjim ciljem od 3 milijuna.
3. ožujka 1918. god. nakon dugih pregovora pod teškim uvjetima zaključen je i mir u tvrđavi u Brest-Litovsku, čime je Lenjin vratio svoj dug prema Njemačkoj.
U travnju 1919. god. počelo je povlačenje francuskih i britanskih trupa iz Rusije. Do kraja srpnja svi gradovi zapadno od Urala pali su u ruke boljševika. General «bijelih» Denjikin kreće prema Moskvi u odlučujuću bitku i dolazi na 200 km od grada. 14. listopada Crvena armija kreće u protuudar. Poraze doživljavaju i Judenič i Kolčak, a Vrangel emigrira u Beograd. Zimi 1919.-1920. Crvena armija zauzima sve gradove u Sibiru. U ljeto 1920. god. ratuje se u Besarabiji i Ukrajini. Crvena armija nadire kroz Poljsku i dolazi do Varšave, ali je ne uspijeva osvojiti. Tijekom 1921. god. vođeni su povremeni sukobi. Lipnja 1922. Japanci se povlače s ruskog Dalekog istoka. Tako je težak i nemilosrdan građanski rat došao kraju, a oko 2 milijuna ljudi emigriralo je iz Rusije.
Vladimir Iljič Lenjin (Simbirsk, 22. aprila 1870 - Gorki kraj Moskve, 21. januar 1924), ruski revolucionar, državnik, pisac; utemenitelj ideologije lenjinizma; vođa Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji; osnivač prve Komunističke partije i Kominterne; utemeljitelj Sovjetskog saveza i totalitarnog komunističkog režima.