Srbija i Crna Fora u Prvom svetskom ratu
Kraljevina Srbija ratovala je protiv Austro-Ugarske i drugih Centralnih sila od 28. jula 1914. kada joj je austro-ugarska vlada objavila rat pa sve do završetka Prvog svetskog rata 1918. godine. Prve godine rata Srbija koja je imala u ratu testiranu vojsku s 350.000 vojnika je potukla slabiju austrougarsku balkansku armiju od 290.000 regularnih vojnika i garnizonskih trupa koje nikad nisu učestvovale u ratu. Naredne godine srpska vojska se suočila s novim mobiliziranim austro-ugarskim jedinicama i još s revantiskičkim napadom Bugarske. Ne želeći da se preda srpska vojska se povukla preko Albanije. Evakuisana je na Krf gde se odmorila, naoružala i reorganizovala. Odatle je prebačena na Solunski front gde je već 1916. godine zabeležila uspehe. Posle dugog zatišja borbe za probijanje fronta počele su septembra 1918. godine. Srpske i druge savezničke snage probile su front i ubrzo je Bugarska prinuđena na predaju. Srpska vojska nezadrživo je napredovala i 1. novembra 1918. oslobođen je Beograd. Zahvaljujući oslobađanju Srbije i raspadu Austro-Ugarske 1918. godine stvorena je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Cerska bitka
Znajući da su glavne srpske snage koncentrisane ka severu i smatrajući da je borbena vrednost srpske vojske mala Poćorek je snagama predviđenim za defanzivu odlučio da napadne.
Operacije austrougarske Balkanske vojske protiv Srbije počele su 12. avgusta izjutra. Dok je 2. armija vršila snažan demonstrativan napad duž obale Save, trupe 5. armije počele su forsiranje Drine kod sela Amajlije i Batari da bi potom počela napredovati u smeru Krupanj-Zavlaka-Tekeriš
Srpska vrhovna komanda je bila iznenađena ovim napadom pošto je očekivalu da će austrougarska glavnina vojske ići tokom rijeke Morave pa je prvih par dana bez značajnijeg otpora napredovala avgustovskoj žegi do 15. avgusta kada su na bojno polje došle odmorne prva, druga i treća srpska armija .
U noći između 15. i 16. avgusta 1914. godine došlo je do kontakta srpske i austrougarske izviđačke jedinice, a velika Cerska bitka počinje 16. avgusta na padinama Cera. Ona će trajati sve do 19. avgusta i završiva potpunim austrougarskim porazom i proterivanjem neprijatelja iz zemlje. Za ovu pobedu general Stepa Stepanović je dobio vojvodski čin. Njegova glavna zasluga je u tome što je uvideo strategijski značaj Cera i što je samoinicijativno neredio zaposedanje vrha Kosanin grad trupama Kombinovane divizije. U ovim borbama austrougarska vojska je imala 18.500 mrtvih i ranjenih i oko 4.500 zarobljenih oficira i vojnika dok je srpska vojska imala 4.785 ubijenih i 11.215 ranjenih izbačenih
Operacije austrougarske Balkanske vojske protiv Srbije počele su 12. avgusta izjutra. Dok je 2. armija vršila snažan demonstrativan napad duž obale Save, trupe 5. armije počele su forsiranje Drine kod sela Amajlije i Batari da bi potom počela napredovati u smeru Krupanj-Zavlaka-Tekeriš
Srpska vrhovna komanda je bila iznenađena ovim napadom pošto je očekivalu da će austrougarska glavnina vojske ići tokom rijeke Morave pa je prvih par dana bez značajnijeg otpora napredovala avgustovskoj žegi do 15. avgusta kada su na bojno polje došle odmorne prva, druga i treća srpska armija .
U noći između 15. i 16. avgusta 1914. godine došlo je do kontakta srpske i austrougarske izviđačke jedinice, a velika Cerska bitka počinje 16. avgusta na padinama Cera. Ona će trajati sve do 19. avgusta i završiva potpunim austrougarskim porazom i proterivanjem neprijatelja iz zemlje. Za ovu pobedu general Stepa Stepanović je dobio vojvodski čin. Njegova glavna zasluga je u tome što je uvideo strategijski značaj Cera i što je samoinicijativno neredio zaposedanje vrha Kosanin grad trupama Kombinovane divizije. U ovim borbama austrougarska vojska je imala 18.500 mrtvih i ranjenih i oko 4.500 zarobljenih oficira i vojnika dok je srpska vojska imala 4.785 ubijenih i 11.215 ranjenih izbačenih
Bitka na Drini
Bitka na Drini (6. septembar — 11. novembar 1914. godine), obuhvata dejstva na balkanskom ratištu u periodu između cerske i kolubarske bitke. Izvođena su na širokom frontu (od Zemuna do Foče); bila su razdvojena po vremenu i prostoru (Srem, Drina, istočna Bosna), ali su imala jedinstvenu operativnu ideju, pa su nazvana po reci na kojoj su se odigravali rešavajući dogadaji. Po upornosti i gubicima, to su najkrvavije borbe srpske vojske u I SR, naročito one oko srednjeg toka Drine, na Gučevu i Mačkovom kamenu.
Obostrana situacija, planovi i grupisanje snaga
Porazom u cerskoj bici propali su planovi Austro-Ugarske o brzom vojnom uspehu prema Srbiji, a njen ugled је poljuljan. General O. Potiorek (u isto vreme komandant Balkanske vojske i 6. armije) težio je da to što pre popravi, pa je odlučio da preduzme novu ofanzivu glavnim snagama preko srednje i donje Drine, a po potrebi i delom snaga preko Save, u momentu očekivanog prelaza srpske vojske preko Save i Dunava. Radi toga grapisao je: 5. armiju (8. i 13. korpus, komandant general L. Frank) na Savi i donjem toku Drine od Sremske Mitrovice do sela Batara; 6. armiju (15. i 16. korpus) u rejonu sela Kozluka, Zvornika, Vlasenice, Ljubovije; za zaštitu istočne Bosne, u rejonu Višegrada i Foče nalazila se 8. brdska brigada (8. bbr) ojačana šuckorom, graničarskim i žandarmerijskim jedinicama, a u Sremu od Mitrovice do Zemuna delovi 2. armije (29. i pola 7. divizije), odred Zeidler (7 bataljona i 4 baterije) i 10 landšturmskih bataljona.
Srpska vojska је posle pobede na Ceru izbila na Drinu i Savu da tu sačeka novu austrougarsku ofanzivu. Preduzete su mere da se ubrza dotur opreme od saveznika (Francuske i Rusije) i pozvani su regruti u centre za obuku radi popune gubitaka u operativnim iedinicama. Međutim, saveznici su zahtevali da Srbi preduzmu ofanzivu preko granice Srbije radi rasterećenja ruskog fronta. Mada taj zahtev nije bio u skladu sa materijalnim mogućnostima, naročito zbog pomanjkanja mostovskog materijala za forsiranje Save i Dunava i oskudice artiljerijske municije, vlada i Vrhovna komanda su ga, s obzirom na zavisnost od saveznika, delimično prihvatile. Po planu Vrhovne komande 1. armija je imala da preduzme ofanzivu u Sremu da bi potukla tamošnje austrougarske snage, odbacila ih istočno od Fruške gore i sprečila njihovo sjedinjenje s glavnim snagama na Drini. Njeno dejstvo imala је da pomogne Timočka I (iz 2. armije), forsiranjem Save u rejonu Sremske Mitrovice. Užička vojska uz sadejstvo crnogorske Sandžačke voiske trebalo je da pređe Drinu i dejstvuje u pravcu Višegrada, Srebrenice i Vlasenice, radi ugrožavanja boka i pozadine austrougarskih snaga na srednjoj Drini, a 2. i 3. armija privremeno da ostanu u odbrani na srednjoj i donjoj Drini, da bi u pogodnom momentu i one prešle u ofanzivu. Po tom planu izvršeno je grapisanje snaga: Braničevski odred - Dunavska II i trupe III poziva, komandant pukovnik Miloš Vasić, na frontu Golubac - Grocka; novoformirana Komanda odbrane Beograda (7. puk I poziva i trupe III poziva), komandant general Mikailo Živković, od Grocke do ušća Kolubare; 1. armija - Šumadijska I, Dunavska I i Konjička divizija, komandant general Petar Bojović, u rejonu Obrenovca, Šapca, Debrca; u njen sastav ušao je i Obrenovački odred (7. puk II poziva i trupe III poziva) koji je držao front od ušća Kolubare do Skele; 2. armija - Moravska I, Kombinovana I, Timočka II, komandant general Stepan Stepanović, držala je front od ušća Drine do Lešnice; 3. armija - Drinska I, Drinska II, Moravska II i odred pukovnika P. Mišića, komandant general Pavle Jurišić - Šturm, od Lešnice do Ljubovije; Užička vojska - Šumadijska II, Užička brigada i Limski odred, komandant general M. Božanović, od Ljubovije do Ustiprače. Crnogorska Sandžačka vojska (1. i 2. sandžačka divizija) komandant serdar Janko Vukotić, na desnoj obali Drine prema Goraždu i Foči.
Obostrana situacija, planovi i grupisanje snaga
Porazom u cerskoj bici propali su planovi Austro-Ugarske o brzom vojnom uspehu prema Srbiji, a njen ugled је poljuljan. General O. Potiorek (u isto vreme komandant Balkanske vojske i 6. armije) težio je da to što pre popravi, pa je odlučio da preduzme novu ofanzivu glavnim snagama preko srednje i donje Drine, a po potrebi i delom snaga preko Save, u momentu očekivanog prelaza srpske vojske preko Save i Dunava. Radi toga grapisao je: 5. armiju (8. i 13. korpus, komandant general L. Frank) na Savi i donjem toku Drine od Sremske Mitrovice do sela Batara; 6. armiju (15. i 16. korpus) u rejonu sela Kozluka, Zvornika, Vlasenice, Ljubovije; za zaštitu istočne Bosne, u rejonu Višegrada i Foče nalazila se 8. brdska brigada (8. bbr) ojačana šuckorom, graničarskim i žandarmerijskim jedinicama, a u Sremu od Mitrovice do Zemuna delovi 2. armije (29. i pola 7. divizije), odred Zeidler (7 bataljona i 4 baterije) i 10 landšturmskih bataljona.
Srpska vojska је posle pobede na Ceru izbila na Drinu i Savu da tu sačeka novu austrougarsku ofanzivu. Preduzete su mere da se ubrza dotur opreme od saveznika (Francuske i Rusije) i pozvani su regruti u centre za obuku radi popune gubitaka u operativnim iedinicama. Međutim, saveznici su zahtevali da Srbi preduzmu ofanzivu preko granice Srbije radi rasterećenja ruskog fronta. Mada taj zahtev nije bio u skladu sa materijalnim mogućnostima, naročito zbog pomanjkanja mostovskog materijala za forsiranje Save i Dunava i oskudice artiljerijske municije, vlada i Vrhovna komanda su ga, s obzirom na zavisnost od saveznika, delimično prihvatile. Po planu Vrhovne komande 1. armija je imala da preduzme ofanzivu u Sremu da bi potukla tamošnje austrougarske snage, odbacila ih istočno od Fruške gore i sprečila njihovo sjedinjenje s glavnim snagama na Drini. Njeno dejstvo imala је da pomogne Timočka I (iz 2. armije), forsiranjem Save u rejonu Sremske Mitrovice. Užička vojska uz sadejstvo crnogorske Sandžačke voiske trebalo je da pređe Drinu i dejstvuje u pravcu Višegrada, Srebrenice i Vlasenice, radi ugrožavanja boka i pozadine austrougarskih snaga na srednjoj Drini, a 2. i 3. armija privremeno da ostanu u odbrani na srednjoj i donjoj Drini, da bi u pogodnom momentu i one prešle u ofanzivu. Po tom planu izvršeno je grapisanje snaga: Braničevski odred - Dunavska II i trupe III poziva, komandant pukovnik Miloš Vasić, na frontu Golubac - Grocka; novoformirana Komanda odbrane Beograda (7. puk I poziva i trupe III poziva), komandant general Mikailo Živković, od Grocke do ušća Kolubare; 1. armija - Šumadijska I, Dunavska I i Konjička divizija, komandant general Petar Bojović, u rejonu Obrenovca, Šapca, Debrca; u njen sastav ušao je i Obrenovački odred (7. puk II poziva i trupe III poziva) koji je držao front od ušća Kolubare do Skele; 2. armija - Moravska I, Kombinovana I, Timočka II, komandant general Stepan Stepanović, držala je front od ušća Drine do Lešnice; 3. armija - Drinska I, Drinska II, Moravska II i odred pukovnika P. Mišića, komandant general Pavle Jurišić - Šturm, od Lešnice do Ljubovije; Užička vojska - Šumadijska II, Užička brigada i Limski odred, komandant general M. Božanović, od Ljubovije do Ustiprače. Crnogorska Sandžačka vojska (1. i 2. sandžačka divizija) komandant serdar Janko Vukotić, na desnoj obali Drine prema Goraždu i Foči.
Kolubarksa bitka
Kolubarska bitka je bitka Prvog svjetskog rata u kome su sudjelovale vojske Austro-Ugarske i Srbije.
Nakon Cerske bitke, austro-ugarska vojska na čelu sa generalom Oskarom Potiorekom kreće ponovo na Srbiju. Prikupivši snage Potiorek ovaj put napad vrši iz dva pravca, jedan ide preko Drine dok drugi preko Save na Beograd. Na drugoj strani Srbi se nalaze u teškoj situaciji, pored toga što neprijatelj napada na dva fronta vojsci je ponestalo hrane, odjeće, obuće, i povrh svega topničkog i puščanog strjeljiva.
Dana 6. studenog 1914. godine austro-ugarske trupe forsiraju Drinu i nastupaju prema Šumadiji dok srpski topovi šute zbog nedostatka strjeljiva. Vojska se nalazi u raspadnom stanju bježeći ispred moćnijeg neprijatelja. Paralelno sa vojskom pred zvjerstvima austrougarske vojske povlačio se i narod koji je dodatno otežavao povlačenje. Mnogi srpski vojnici koji su bili iz oblasti koje je zauzela austrougarska vojska napuštali su svoje jedinice da bi smestili svoje porodice na sigurno, nakon čega su se vraćali, što je još više poljuljalo moral srpske vojske. Koliko je teško stanje bilo govori i sjednica vlade i vrhovnog zapovjedništva u Valjevu gdje je vojvoda Putnik predlagao sklapanje primirja, tj. predaju.
Tada na pozornicu stupa jedan od najvećih srpski vojskovođa, nekoliko puta umirovljeni general (tada) Živojin Mišić. Preuzevši od Petra Bojovića zapovjedništvo nad srpskom 1. armijom, Mišić uspijeva okupiti rasute i iznemogle postrojbe. Uspostavivši zapovjedni lanac Mišić protiv volje vrhovnog zapovjedništva i regenta Aleksandra povlači svoje postrojbe na položaj Kolubara-Suvobor-Ljig. Iako je ovim potezom morao predati Beograd austro-ugarskim snagama, Mišić dobiva na vremenu, odmara svoje snage, i dočekiva pošiljku topničkog strjeljiva.
Dana 3. prosinca 1. srpska armija kreće u odlučni protunapad te, iako malobrojne u odnosu na neprijatelja, srpske postrojbe pod vodstvom Živojina Mišića razbijaju austro-ugarsku 5. i 6. armiju, i odlučno ih tjeraju preko Drine u Bosnu. Srpske snage su zarobile oko 40 000 austro-ugarskih vojnika, oslobodile Beograd, a „mozak” ove bitke Živojin Mišić je dobio čin vojvode.
Nakon Kolubarske bitke koja je snažno odjeknula u Europi i svijetu, njemačke novine su pisale: Srbija je još jednom uskrsla iz groba Kosova polja i iz kolubarskog vrela crpiti će tokom čitavog jednog vijeka gordu hrabrost za najveće bitke
Nakon Cerske bitke, austro-ugarska vojska na čelu sa generalom Oskarom Potiorekom kreće ponovo na Srbiju. Prikupivši snage Potiorek ovaj put napad vrši iz dva pravca, jedan ide preko Drine dok drugi preko Save na Beograd. Na drugoj strani Srbi se nalaze u teškoj situaciji, pored toga što neprijatelj napada na dva fronta vojsci je ponestalo hrane, odjeće, obuće, i povrh svega topničkog i puščanog strjeljiva.
Dana 6. studenog 1914. godine austro-ugarske trupe forsiraju Drinu i nastupaju prema Šumadiji dok srpski topovi šute zbog nedostatka strjeljiva. Vojska se nalazi u raspadnom stanju bježeći ispred moćnijeg neprijatelja. Paralelno sa vojskom pred zvjerstvima austrougarske vojske povlačio se i narod koji je dodatno otežavao povlačenje. Mnogi srpski vojnici koji su bili iz oblasti koje je zauzela austrougarska vojska napuštali su svoje jedinice da bi smestili svoje porodice na sigurno, nakon čega su se vraćali, što je još više poljuljalo moral srpske vojske. Koliko je teško stanje bilo govori i sjednica vlade i vrhovnog zapovjedništva u Valjevu gdje je vojvoda Putnik predlagao sklapanje primirja, tj. predaju.
Tada na pozornicu stupa jedan od najvećih srpski vojskovođa, nekoliko puta umirovljeni general (tada) Živojin Mišić. Preuzevši od Petra Bojovića zapovjedništvo nad srpskom 1. armijom, Mišić uspijeva okupiti rasute i iznemogle postrojbe. Uspostavivši zapovjedni lanac Mišić protiv volje vrhovnog zapovjedništva i regenta Aleksandra povlači svoje postrojbe na položaj Kolubara-Suvobor-Ljig. Iako je ovim potezom morao predati Beograd austro-ugarskim snagama, Mišić dobiva na vremenu, odmara svoje snage, i dočekiva pošiljku topničkog strjeljiva.
Dana 3. prosinca 1. srpska armija kreće u odlučni protunapad te, iako malobrojne u odnosu na neprijatelja, srpske postrojbe pod vodstvom Živojina Mišića razbijaju austro-ugarsku 5. i 6. armiju, i odlučno ih tjeraju preko Drine u Bosnu. Srpske snage su zarobile oko 40 000 austro-ugarskih vojnika, oslobodile Beograd, a „mozak” ove bitke Živojin Mišić je dobio čin vojvode.
Nakon Kolubarske bitke koja je snažno odjeknula u Europi i svijetu, njemačke novine su pisale: Srbija je još jednom uskrsla iz groba Kosova polja i iz kolubarskog vrela crpiti će tokom čitavog jednog vijeka gordu hrabrost za najveće bitke